Ovo Je Najstrasniji Dan U Mom Zivotu Lektire.rs Page

Titranje između olovke, sata i otvorenih kartica na mobitelu – priča o jednoj školskoj noćnoj mori

I tada sam izustio nešto što će me progoniti do kraja srednje škole: “Pa... on sanja konja... koji je... tužan. I možda je konj simbol njegove... krivnje?”

Srce mi je stalo. Ne zato što nisam pročitao knjigu – nego zato što nisam otvorio ni prvu stranicu. Da budem iskren, kupio sam je. Skinio čak i PDF. Ali između “skinuti PDF” i “pročitati 600 stranica ruskog egzistencijalizma” postoji ponor velik kao Raskoljnikovljeva grižnja savjesti. Prvih pet minuta sata pokušao sam se osloniti na klasične trikove. Sagnuo sam glavu, pravio se da zapisujem nešto važno, a zapravo sam crtao male spirale u bilježnicu. Kolegica do mene, Ana, šaptala je nešto o “sjekiri” i “staroj zalagaonici”. Uhvatio sam se za slamku: “Sjekira? Znači netko je ubijen. To je već nešto.” ovo je najstrasniji dan u mom zivotu lektire.rs

“Ti, molim te. Reci nam nešto o Raskoljnikovljevom snu o ubijenom konju.” Mozak je postao prazan poput hodnika u Noćnoj mori iz Ulici Brijestova. Znao sam da san uključuje konja. Znao sam da je konj ubijen. Ali zašto? Koja je simbolika? Što to znači za njegovu podijeljenu osobnost? Ispod stola, prsti su mi grozničavo tipkali po ekranu mobitela: “Raskoljnikov san konj simbolika” . Ali stranica se učitavala. I učitavala. I učitavala.

U životu svakog učenika postoji jedan dan koji se ne zaboravlja. To nije dan maturalne večeri, niti prvi dan škole. To je onaj dan kada se svjetlo na kraju tunela pokaže kao nadolazeći vlak. Za mene, taj dan ima jasan naziv: “Ovo je najstrašniji dan u mom životu.” Titranje između olovke, sata i otvorenih kartica na

Profesorica nije ni trepnula. Samo je rekla: “Sjedni. Jedan.” Taj “jedan” nije bio samo ocjena. To je bila presuda. Osjećao sam se gore od Raskoljnikova nakon zločina. Bar je on imao opravdanje – filozofiju, siromaštvo, groznicu. Ja sam imao lektire.rs otvoren u pretraživaču i znojava dlanovi.

“Danas, naravno, prvo ponavljamo lektiru. ‘Zločin i kazna’ – Dostojevski. Očekujem detaljnu analizu likova, motiva i simbolike boja.” tužan

Ali profesori imaju rendgenski pogled. Oni točno znaju tko je čitao, a tko se samo klati u magli općeg znanja. Već nakon trećeg pitanja (“Objasnite motiv Pavla i Petra?”), moje je lađa potonula. Tada dolazi onaj ključni, sudbonosni trenutak – kada običan loš dan postaje najstrašniji dan u životu . Odlučio sam posegnuti za tajnim oružjem. Šaka mi je polako, gotovo filmski, kliznula prema džepu hlača. Mobitel. Lektire.rs.

To je bila ona vječnost koja traje tri sekunde. Učionica je utihnula. Profesorica je nagnula glavu. Čak je i Perica, koji inače spava na zadnjoj klupi, podigao pogled.

Otvorio sam karticu. Već sam upisivao: “Zločin i kazna – kratki sadržaj” . Internet je radio savršeno – brže nego ikad. Prva rečenica: “Roman prati Rodiona Raskoljnikova, bivšeg studenta koji ubija staru zalagaonicu...” Odlično! Već imam ubojstvo. Kliknem dalje – likovi. Čitam dijagonalno: Sonja, Porfirije, Svidrigajlov...

Iako sam ovu rečenicu čuo u tisuću memova i video isječaka iz crtića, nikada nisam mislio da će tako savršeno opisati moje stanje – sve dok se nije dogodilo ono čega sam se najviše bojao: sat hrvatskog jezika, provjera lektire, i moje potpuno, apsolutno, neporecivo neznanje. Sve je počelo sasvim obično. Sunce je sjalo kroz prozor, torba je bila spremna, a ja sam imao lažni osjećaj da je dan preda mnom podnošljiv. Na nastavi hrvatskog, profesorica je ušla s onim tihim, pobjedničkim osmijehom koji nikad ne najavljuje ništa dobro. Nije ni pozdravila kako treba. Samo je položila svoj dnevnik na stol, podigla pogled i rekla: